23.08.2021. | paraolimpijske igre
Damir Bošnjak: ,,Ljubav prema sportu je glavni pokretač svakog rada.''
Pred našim paraolimpijcem Damirom Bošnjakom su četvrte Paraolimpijske igre u karijeri. Bjelovarčanin se parastreljaštvom bavi već 25 godina, a unatoč bogatom iskustvu priznaje kako je jednako uzbuđen sada prije Tokija kao i davne 2004. uoči svojih prvih Paraolimpijskih igara u Ateni. U razgovoru s nama se prisjetio svojih sportskih početaka te otkrio još nekoliko zanimljivosti o sebi i sportu kojim se bavi.
Ovo će biti vaše četvrte Paraolimpijske igre u karijeri. Osjećate li jednako uzbuđenje kao 2004. god prije Atene ili ste sada ipak malo iskusniji i staloženiji? Kakva su vaša očekivanja u Tokiju?
Uzbuđenje je isto kao i uvijek. Malo je drugačija priprema pred natjecanje zbog dosadašnjeg iskustva, ali neizvjesnost i očekivanja su jednaka. Pripremam se za ulazak u finale i to je razina mog očekivanja za Tokio.
Kada je i kako započela vaša sportska karijera? Možete li se prisjetiti samih početaka i vaših prvih treninga?
Sportskim streljaštvom sam se počeo baviti u Hrvatskoj vojsci pripremajući se za natjecanja koja je vojska tada organizirala. Kroz te pripreme sam došao u kontakt sa klubom u kojem sam i danas. Sportom za osobe s invaliditetom sam se počeo baviti nakon ranjavanja kada sam već bio upoznat sa trenažnim procesom.
Koliko je pandemija utjecala na vaše pripreme za Tokio? Koliko vam je odgađanje Paraolimpijskih igara pomoglo, a koliko odmoglo?
Pandemija je dovela do osjećaja neizvjesnosti koji se produbio otkazivanjem brojnih natjecanja. To je utjecalo na trenažni proces i osjećaj pripremljenosti za natjecanja. Naravno, i pomicanje Paraolimpijskih igara je nastavilo trend odgoda te očekivano nije pripomoglo osjećaju stabilizacije trenažnog i natjecateljskog ritma.
Koji vam je do sada najdraži trenutak u sportskoj karijeri?
Finale Paraolimpijskih igara u Ateni.
Postoji li medalja koja vam je iz nekog razloga najdraža?
Mislim da takva ipak ne postoji. Uvijek su posljednje osvojene medalje najsvježija uspomena na uloženi trud bile one s većih ili manjih natjecanja.
Kakva je budućnost streljaštva za osobe s invaliditetom u RH?
Streljaštvo općenito u Hrvatskoj nema značaj kakav bi trebao imati. Streljaštvo osoba s invaliditetom je u još težem položaju i oslanja se na entuzijazam nekolicine zaljubljenika koji razumiju ljepotu i zanimljivost ovog sporta. U Hrvatskoj se u sport općenito slabo ulaže bez osobnih interesa i očekuje se da profesionalizam pokoje sportske grane sve riješi. Sport osoba s invaliditetom je tu očekivano zapostavljen zbog manjka zarade, a streljaštvo kao "mali" sport je nažalost u još težem položaju.
Što smatrate svojim najvećim kvalitetama u sportu kojim se bavite i što vas izdvaja od drugih sportaša iz iste discipline?
Smatram da je ustrajnost u postizanju ciljeva važna kvaliteta svakog sportaša, a u usporedbi s drugim sportašima ne bih rekao da me nešto osim eventualno iskustva posebno izdvaja.
Postoji li neko natjecanje u vašoj sportskoj karijeri te rezultat s kojim nikako niste bili zadovoljni i rado biste vratili vrijeme te ponovili natjecanje?
Za svako natjecanje znam da bih mogao imati bolji rezultat kada bih mogao ispraviti poneku grešku naknadno, ali ne bih nikada vraćao vrijeme jer svaki poraz ili malo lošiji rezultat pridonosi iskustvu i boljoj izvedbi slijedeći put.
Koga u vašem životu smatrate najvećom motivacijom i utjehom? Što vas to uvijek gura naprijed i potiče da nikada ne odustajete?
Najbolji motivator mi je svakako trener Željko Rogulja, a najveća utjeha je sestra Anita koja me bodri prije svakog natjecanja. Ljubav prema sportu je glavni pokretač svakog rada. Iz svakog treninga u trening i iz natjecanja u natjecanje se pojavljuje nova mogućnost za rješavanje nekog problema i dostizanja nekog cilja. Zanimljivost ovog sporta nije u krajnjem rezultatu nego u načinu dolaska do njega.