24.07.2021. | paraolimpijske igre

Tomi Brajša: ,,Najlakše je odmah odustati kod prve prepreke, ali tako se nikada ne dolazi do cilja.''

Tomi Brajša, rođeni zagrepčanin, od 2009. god kategorizirani je vrhunski sportaš Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Bio je sudionik više para svjetskih i europskih natjecanja te u konačnici svojim rezultatima izborio mjesto na Paraolimpijskim igrama u Tokiju. 2010. god je proglašen za sportsku nadu HPO-a, a kako je tekao njegov sportski put te pripreme za Tokijo, otkrio je u današnjem intervjuu.

Iza vas su brojna osvojena prvenstva te medalje iz plivačkih disciplina poput 50, 100 i 200 m slobodno, 50m leđno i 50m leptir no ovo su vaše prve paraolimpijske igre. Kakva su vaša očekivanja u Tokiju?

Ne želim previše prognozirati unaprijed jer je već i sama prilika da sudjelujem na ovogodišnjim paraolimpijskim igrama u Tokiju velika stvar. U svakom slučaju ću dati sve od sebe s ciljem da doguram do finala. O medaljama je još prerano govoriti u ovom trenutku.

Kada je i kako započela vaša sportska karijera? Kada ste prvi put ušli u bazen i otkrili svoj talent u tom sportu?

Plivanjem sam se počeo baviti još u osnovnoj školi, s 12 godina u sklopu centra za odgoj i obrazovanje GOLJAK. Jednom prilikom me na bazenima ‘Mladosti’ uočio trener iz plivačkog kluba Natator nakon čega sam bio pozvan na razgovor te se u konačnici priključio tom klubu čiji sam član ostao do danas. Ipak, zbog poteškoća s prijevozom nisam mogao odmah početi trenirati u Natatoru tako da sam tek 2007. godine postao član PK-a Natator nakon što mi je omogućen specijaliziran prijevoz od strane ZET-a kako bih mogao ići svakodnevno na treninge. Sve je postalo mnogo jednostavnije kada sam i sam počeo voziti. 2009. je bila godina kada sam sudjelovao u svom prvom velikom natjecanju, europskom prvenstvu na Islandu i od tada svake godine sudjelujem na nekom od većih ili manjih natjecanja.

Koliko je pandemija utjecala na vaše pripreme za Tokio? Koliko vam je odgađanje paraolimpijskih igara pomoglo, a koliko odmoglo?

Rekao bih da mi je to odgađanje više pomoglo nego odmoklo. Mislim da mi je jedna godina više za treniranje zapravo dobro došla, a s obzirom da mi je vrlo kratko vrijeme bilo onemogućeno treniranje, ne mogu reći da mi je pandemija previše poremetila rutinu treniranja i priprema za Paraolimpijske igre.

Koji vam je do sada najdraži trenutak u sportskoj karijeri?

Bez razmišljanja bih izdvojio IWAS World Games 2017. god kada sam osvojio zlatnu medalju i oborio svoj osobni rekord u disciplini 200m slobodnim stilom.

Koja je budućnost plivanja za osobe s invaliditetom u RH? Smatrate li da se u to područje dovoljno ulaže?

Rekao bih da je svijetla budućnost pred nama po tom pitanju. Puno je mladih sportaša, konkretno u mojem klubu, s velikim potencijalima. Ulaže se u edukaciju mladih nada plivanja i vjerujem da će iz godine u godinu biti sve više uspješnih mladih plivača.

Što smatrate svojim najvećim kvalitetama u sportu kojim se bavite i što vas izdvaja od drugih sportaša iz iste discipline?

Na to pitanje mi je teško odgovoriti i možda biste to trebali pitati mojeg trenera. Ali evo ako baš moram odgovoriti, neka bude upornost. Bez upornosti sigurno nebih uz sve životne prepreke bio tu gdje jesam.

Postoji li neko natjecanje u vašoj sportskoj karijeri te rezultat s kojim nikako niste bili zadovoljni i rado bi vratili vrijeme i ponovili natjecanje?

Još uvijek ne mogu prežaliti svjetsko prvenstvo u Londonu 2019. god. Pripreme za to natjecanje su bile intenzivne, ali nažalost dobri rezultati su izostali. Kada bih mogao vratiti vrijeme i nešto promijeniti, to bi sigurno bilo to prvenstvo.

Kakvu biste poruku poslali svima koji lako odustaju misleći kako nisu dovoljno dobri u nekom sportu?

Život je borba! Možda ne dobijemo uvijek najbolje uvjete kako bismo uspjeli u nečemu, ali naš trud i volja je ono što nas može dovesti do cilja. Tako je to u sportu. Jedan mali dio čini naš talent, a ostalo je trud, rad, volja i upornost. Najlakše je odmah odustati kod prve prepreke, ali tako se nikada ne dolazi do cilja.